Strpljivi učenik

Umjetnost je najsporiji oblik majstorstva. Glazbu ili slikarstvo ne savladaš čistom voljom—u to se urasta. Razmišljanje o prečacima (“godinu dana lekcija i gotovo”) proizvodi puno truda i malo umjetnosti.

Neke su ustanove nekad glazbu shvaćale kao dugačak put. Milanski konzervatorij je, primjerice, tražio da učenik na upisu izjavi da namjerava završiti cijeli sedmogodišnji program. Nije to bila okrutnost, nego zaštita od polupripremljenih diploma.

Stari učitelji znali su biti još ekstremniji. Nicola Porpora odgajao je slavnog pjevača Caffarellija gotovo brutalnom strpljivošću: pet godina dopuštao je samo ljestvice i vježbe, zapisane jednu po jednu. Šeste godine slijedila je artikulacija, izgovor i deklamacija—stvari koje mnogi moderni pjevači zanemaruju.

Kad je Caffarelli napokon očekivao “pravu” glazbu, Porpora mu je hladno rekao: “Sad, mladiću, možeš ići. Nemam te više čemu učiti. Ti si najveći pjevač na svijetu!” I doista: postao je bez premca, stekao slavu i bogatstvo, kupio čak i vojvodstvo—jer je izdržao taj dugi put.