Štimovanje

Malo šta iscrpljuje publiku kao neuredno „štimovanje“ pre koncerta — posebno kod amaterskih orkestara (a, nažalost, ponekad i kod profesionalnih). Nasumično struganje i duvanje punom snagom može da prodrma živce već na početku, pa je potrebna zaista vrhunska svirka da se utisak popravi.

Ni solisti nisu uvek bez krivice. U Bostonu je, recimo, jedan inače odličan nemački violinista umeo minutima da „doteruje“ intonaciju pre nego što bi bio zadovoljan — možda da pokaže koliko mu je uho osetljivo.

Ali uglavnom nema razloga da to sluša publika. Štimovanje se može obaviti pre dolaska publike, a eventualne naknadne korekcije treba uraditi što tiše, pianissimo.

Bostonski simfonijski orkestar je nekada u staroj Music Hall imao sjajno rešenje: velika štim-viljuška, stalno pobuđivana električnom strujom, davala je neprekidni ton A. Svaki muzičar bi se naštimovao pri ulasku, pa su na scenu izlazili spremni — bez mučenja slušalaca.

I Hendel je znao da sve mora biti spremno, ali ga je jednom neko gadno nasamario. Posle probe instrumenti su bili naštimovani, a pred nastup ih je neko namerno razgudio. Na prvi fortissimo odjeknuo je čist haos. Hendel je pobesneo: skočio je sa pulta, prevrnuo bubnjeve i čak kontrabas, u besu izgubio periku i jurio po sceni, preteći osvetom onome ko se usudio na takvu „opakу slobodu“.