Ugađanje

Malo što iscrpljuje publiku kao neuredno »ugađanje« prije koncerta — osobito kod amaterskih orkestara (a, nažalost, ponekad i kod profesionalnih). Nasumično struganje i puhanje punom snagom može uzdrmati živce već na početku, pa je potrebna doista vrhunska svirka da se dojam popravi.

Ni solisti nisu uvijek bez krivnje. U Bostonu je, primjerice, jedan inače odličan njemački violinist znao nekoliko minuta »doterivati« intonaciju prije nego što bi bio zadovoljan — možda da pokaže koliko mu je uho osjetljivo.

Ali uglavnom nema razloga da to sluša publika. Ugađanje se može obaviti prije dolaska publike, a eventualne naknadne korekcije treba napraviti što tiše, pianissimo.

Bostonski simfonijski orkestar nekoć je u staroj Music Hall imao sjajno rješenje: velika ugađajuća vilica, stalno pobuđivana električnom energijom, davala je neprekidni ton A. Svaki se glazbenik uštimao pri ulasku, pa su na pozornicu izlazili spremni — bez mučenja slušatelja.

I Händel je znao da sve mora biti spremno, ali ga je jednom netko gadno nasamario. Nakon probe instrumenti su bili uštimani, a prije izvedbe ih je netko namjerno razgudio. Na prvi fortissimo odjeknuo je čisti kaos. Händel je poludio: skočio je s pulta, prevrnuo bubnjeve i čak kontrabas, u bijesu izgubio periku i jurio pozornicom, prijeteći osvetom onome tko si je uzeo takvu »opaknu slobodu«.