Što veći kompozitor, to veći učenik

Najveća imena u muzici retko su bila “rođena gotova”. Većina je bila ponosna što su bili učenici – što su učili od majstora.

Stari izvori čak ističu jednu iznimku: Franza Šuberta. Među “besmrtnicima” navodno je jedini koji nije imao temeljnu obuku u svim oblastima kompozicije, i to se u njegovoj muzici oseća. Melodijska inventivnost mu je izvanredna, ali tematska obrada i kontrapunktna tehnika manje su čvrste. Šubert je to uvideo i dogovorio studije kontrapunkta kod jednog od najboljih učitelja svog doba – ali se razboleo i umro pre nego što je mogao da izvuče korist.

Poenta je jasna: najveći talenti bili su i najveći studenti – učili su dugo i ozbiljno. A s druge strane ima mnogo onih koji se, oslonjeni na mrvicu dara, proglašavaju samodovoljnima. Ako mogu da smisle motiv, proglase se kompozitorima, a da ne poznaju “pravopis i gramatiku” muzike.

Autor je jednom sreo čoveka koji se hvalio da je napisao simfonije, opere, gudačke kvartete i ko zna šta još – i da nikada nije uzeo ni jedan čas muzike. Na trenutak pomisliš da si pred nepoznatim Betovenom. Onda shvatiš da si pred nečim sasvim drugim.

Pametniji je bio jedan stari nemački učitelj. Kada su mu učenici govorili: “Toliko znate – zašto ne komponujete?”, odgovorio je: “Ne, ne! Neću da pišem svoju muziku. Moj Bože – loše muzike na svetu već ima dovoljno!”