Što veći skladatelj, to veći učenik

Najveća imena u glazbi rijetko su bila “rođena gotova”. Većina ih je bila ponosna što su bili učenici – što su učili od majstora.

Stari izvori čak ističu jednu iznimku: Franza Schuberta. Među “besmrtnicima” navodno je jedini koji nije prošao temeljitu školu svih područja skladanja, i to se u njegovoj glazbi osjeti. Melodijska invencija mu je čudesna, ali tematska obrada i kontrapunktna tehnika manje su čvrste. Schubert je to shvatio i dogovorio studij kontrapunkta kod jednog od najboljih učitelja svog vremena – no bolest ga je pretekla i umro je prije nego što je mogao imati koristi.

Poanta je jasna: najveći talenti bili su i najveći studenti – učili su dugo i ozbiljno. A s druge strane ima mnogo onih koji, oslonjeni na mrvicu dara, misle da im učitelj ne treba. Ako mogu smisliti motiv, proglase se skladateljima, iako ne poznaju “pravopis i gramatiku” glazbe.

Autor je jednom susreo čovjeka koji se hvalio da je napisao simfonije, opere, gudačke kvartete i tko zna što još – i da nikad nije uzeo ni jedan sat glazbe. Na tren pomisliš da si pred neotkrivenim Beethovenom. Onda shvatiš da si pred nečim sasvim drugim.

Pametniji je bio jedan stari njemački učitelj. Kad su mu učenici govorili: “Toliko znate – zašto ne skladate?”, odgovorio je: “Ne, ne! Neću pisati svoju glazbu. Moj Bože – loše glazbe na svijetu već ima dovoljno!”