Skladatelji stalno posuđuju iz prirode: ritam, zov, zvuk koji ostane u uhu. Priroda nudi sirovinu; umjetnost je oblikuje. Felix Mendelssohn je otvoreno govorio o takvim dugovima. Jednom je prijatelju rekao da, za razliku od Beethovena—koji je znao naslikati surovo i herojsko poput glazbenog Jupitera—on barem može pretvoriti šume i polja, sjaj sunca i modrinu neba u glazbu. Isti je prijatelj opisao šetnju s Mendelssohnom na selu. Umorili su se, legli u sjenu i razgovarali. Odjednom je Mendelssohn zgrabio prijatelja za ruku i šapnuo: „Tiho!“ Velika muha je prozujala kraj njih, a Mendelssohn je htio čuti kako zvuk nestaje u daljini. U to vrijeme radio je na uvertiri za San Ivanjske noći (A Midsummer Night’s Dream). Nedugo zatim, kad je djelo dovršio, pokazao je prijatelju silaznu figuru u basu i rekao: „Eto—to je ona muha što je prozujala kraj nas u Schönhausenu.“ U nekoliko tonova, obični kukac pretvoren je u glazbenu atmosferu—laganu, brzu i nestajuću u zraku.