ULOMCI O CHERUBINIJU

Cherubini je imao glas mrzovoljnog čovjeka – pravog starog „medvjeda“. No tu i tamo probila bi se iskra topline ili humora i pokazala da nije bio samo grintavac.

Jednoga dana na Pariškom konzervatoriju, gdje je bio ravnatelj, došao je otac s nadarenim dječakom i zamolio za prijem. Cherubini je odbrusio: „Što hoćete? Ne primam dojenčad da ih dojim!“

Otac je gotovo odustao. Ali netko mu je savjetovao da odvede dječaka u sobu i neka svira što god zna – i, što je ključno, da ne prestane svirati kad Cherubini uđe.

Cherubini je ubrzo došao, slušao i bio iskreno zatečen dječakovom vještinom. Ispitao ga je o glazbenim osnovama i, impresioniran, odmah ga primio. Kasnije je Cherubini priču prepričavao sa smiješkom: rekao je da je morao paziti da ne pretjera s pitanjima, jer je „beba“ počela dokazivati da zna više glazbe od njega.

Kad je Berlioz bio student, on i Cherubini često su ratovali. Na jednom ispitu Cherubini je u Berliozovu radu naišao na pauzu od puna dva takta.

„Što je to?“ upitao je.

„Gospodine ravnatelju“, odgovori Berlioz, „htio sam učinak koji se, po mom mišljenju, najbolje postiže tišinom.“

„Dakle“, reče Cherubini, „mislite da će publika osjetiti učinak ako uklonite dva takta?“

„Da, gospodine.“

„Odlično“, reče Cherubini. „Uklonite i ostatak. Učinak će biti još bolji.“

I još jedna razmjena njegova britkog duha: prijatelj mu je dao partituru i rekao da je Méhulova. Cherubini ju je pogledao i rekao: „Nije Méhulova – previše je loša.“

„Hoćete li mi vjerovati ako vam kažem da je moja?“ upita posjetitelj.

„Ne“, odgovori Cherubini. „Previše je dobra da bi bila vaša.“