Irski entuzijazam

Poslednje večeri nastupa u Dablinu 1868. sopranistkinja Mlle. Titiens doživela je ovacije kakve retko dobije i najveća operna zvezda. Posle arije „Ocean, Thou Mighty Monster” iz Veberovog *Oberona* publika je ustala: jedni su tražili bis, drugi irske pesme. Odlučila je da otpeva „The Last Rose of Summer”, ali orkestar nije imao note. Na scenu su dovukli mali klavir, dirigent se jedva popeo iz jame — i klavir se na kosoj pozornici prevrnuo. Iz kulisa su dotrčali članovi ansambla obučeni kao „đavoli” i vratili ga na mesto.

Posle opere studenti su kod izlaza presekli zaprege, umesto njih vezali dve duge užadi i sami vukli kočiju kroz grad kao trijumfalnu povorku, uz vatromet. Na jednom uglu povukli su u suprotnim smerovima i kočija je udarila u zgradu, ali su se brzo dogovorili. Pred hotelom su joj bacili kapute po pločniku kao tepih, a zatim više od sat vremena dozivali pesmu — policija ih nije uspela rasterati. Tek kada je Titiens s prozora obećala još jednu „Last Rose” pod uslovom da odmah odu kući „tiho kao miševi”, gomila se raspršila u trenutku. Račun za „pozajmljene” konje dobio je menadžer, pukovnik Mapleson — konje nisu vratili.