Irski entuzijazam

Posljednje večeri nastupa u Dublinu 1868. sopranistica Mlle. Titiens doživjela je ovacije kakve rijetko dobije i najveća operna zvijezda. Nakon arije »Ocean, Thou Mighty Monster« iz Weberova *Oberona* publika je ustala: jedni su tražili bis, drugi irske pjesme. Odlučila je otpjevati »The Last Rose of Summer«, ali orkestar nije imao note. Na pozornicu su dovukli mali klavir, dirigent se jedva popeo iz jame — i klavir se na kosoj pozornici prevrnuo. Iz kulisa su dotrčali članovi ansambla odjeveni kao »đavli« i vratili ga na mjesto.

Nakon opere studenti su kod izlaza presjekli zaprege, umjesto njih vezali dvije duge užadi i sami vukli kočiju kroz grad kao trijumfalnu povorku, uz vatromet. Na jednom uglu povukli su u suprotnim smjerovima i kočija je udarila u zgradu, ali su se brzo dogovorili. Pred hotelom su joj bacili kapute po pločniku kao tepih, a zatim više od sat vremena dozivali pjesmu — policija ih nije uspjela rastjerati. Tek kada je Titiens s prozora obećala još jednu »Last Rose« pod uvjetom da odmah odu kući »tihi kao miševi«, gomila se raspršila u trenutku. Račun za »posuđene« konje dobio je menadžer, pukovnik Mapleson — konje nisu vratili.