Lisztove »sedmospratne melodije«

Wagnerovu muziku dugo su ismevali zbog zbijenih harmonija i ogromnih kombinacija tonova. Ali već u poslednjim decenijama podsmeh je počeo da se stišava i pojavilo se barem delimično uvažavanje—dobar znak za muzičko obrazovanje.

Neki slušaoci Wagnera zovu »bez melodije«. Problem je često suprotan: na nekim mestima melodija je prosto previše, jer ih više ide istovremeno—previše polifonije za uho naviklo na jednu liniju. Franz Liszt je u šali govorio da Wagner piše »sedmospratne melodije«. Ako ti je muzičko obrazovanje »jednospratno«, sedam spratova zvuči kao haos.

Takvi harmonski slojevi nisu laki ni pevačima. Posle italijanske opere, gde je sve »mirno more« i orkestar stalno pomaže, u Wagneru te sačeka severno harmonsko vreme: grublje i nepredvidljivije. Katkad deluje kao da pevač i orkestar idu svako svojim putem, a orkestarski zvuk nije uvek jasan vodič.

Ipak, iz te prividne zbrke Wagnerova ruka izvodi višu harmoniju nego što su klasicisti s perikama ikad zamišljali. Bas Whitney se jednom našalio da Wagner u uvodnom akordu obično koristi oko sedam tonova lestvice, pa pevaču preostaje samo da nađe još onaj jedan i da »zabljesne« na njemu. Preterivanje—ali osećaj je prepoznatljiv.