Schubertova serenada

Kao i Beethoven, Franz Schubert nosio je sa sobom mali notes kako bi mogao zapisati glazbene ideje čim bi mu došle. Mnoge bi lijepe teme nestale da nije bilo te navike. Kad bi inspiracija presušila, notes bi mogao ‘probuditi muzu’ iskricama iz boljih dana.

Gdje god bio—u gradu ili na polju, u gostionici ili pivskom vrtu—kad bi mu sinula dobra ideja, izvadio bi notes i na brzinu je zapisao za kasniju obradu. Ako nije imao notnog papira, pisao bi na prvi komadić papira koji mu se našao pri ruci.

Tako je, kaže priča, nastala poznata »Ständchen« (a slično se pripovijeda i za »Hark, the Lark«).

Jedne nedjelje u ljeto 1826. Schubert je s nekoliko prijatelja šetao selima u okolici Beča. Zaustavili su se u pivskom vrtu, razgovarali i uživali u društvu. Schubert je uzeo knjigu poezije koju je netko ostavio, listao i odjednom zastao na jednoj pjesmi.

»U glavi mi je upravo niknula tako ukusna melodija; samo kad bih imao notni papir!« uzviknuo je.

Jedan prijatelj brzo je nacrtao nekoliko crtovlja na poleđini jelovnika i pružio mu ga. I usred žamora njemačkog pivskog vrta Schubert je zapisao melodiju koja od tada veseli bezbrojne ljubitelje glazbe.