BERLIOZ I PAGANINI

Berlioz nije bio iznimka među skladateljima barem u jednom: novca je uvijek manjkalo. Stalno se borio da ostane na površini, a često je morao računati na pisanje kako bi platio račune.

Ali njegov genij – i njegova potreba – nisu prošli nezapaženo.

Jednom je održao koncert na kojem je dirigirao svoju simfoniju „Childe Harold“, i bio je to veliki uspjeh. Nakon toga, dok je odmarao, prišao mu je visok, tamni čovjek – mršav poput kostura. Pred cijelim orkestrom kleknuo je i poljubio Berliozu ruku.

Bio je to Paganini.

Sljedećeg jutra došao je Paganinijev sin s pismom i prenio uputu: „Tata želi da ovo ne čitate dok ne budete sami.“ Zatim je nestao.

Kad je Berlioz otvorio pismo, Paganini je napisao da, budući da je Beethoven mrtav, Berlioz jedini može „oživjeti“ njegov duh. Kao znak poštovanja, moli ga da prihvati priloženo.

Prilog je bio nalog na kuću Rothschild na 20.000 franaka.

Berlioz je bio ganut – to je bio kneževski dar. Napisao je četiri pisma zahvale i svako poderavao prije nego što je našao ono koje mu se činilo dostojnim. Novac – u priči oko osamsto funti – silno mu je pomogao.

A Berlioz nikad nije saznao da sredstva zapravo nisu došla iz Paganinijeva džepa.

Berlioz je dobio novac. Paganini je dobio slavu donatora.