Povijest Ole Bullove violine

Najdraža violina Olea Bulla imala je uzbudljiviji život od mnogih ljudi.

Izradio ju je stari majstor Caspar di Salo. Oko 150 godina mirno je stajala u muzeju u Innsbrucku, kamo ju je jedan kardinal smjestio kao vrhunski primjer di Salova rada. A onda 1809.: francuski vojnici opljačkaju mjesto. Violina ode s jednim vojnikom i na kraju bude prodana gospodinu Rhehazeku, bečkom činovniku i kolekcionaru, koji je gotovo cijelo bogatstvo uložio u svoju zbirku instrumenata.

Kad je Ole Bull 1839. došao u Beč, vidio je instrument i odlučio da ga mora imati. Rhehazek nije htio prodati, ali je obećao: ako violina ikad bude na prodaju, Bull ima pravo prvokupa—za paprenih četiri tisuće dukata. Bull pristaje.

Dvije godine poslije Bull večera u Leipzigu s Lisztom i Mendelssohnom kad stiže zapečaćeno pismo iz Beča: Rhehazek je umro, a sin poštuje dogovor. Liszt kaže da je Ole lud plaćati toliko za violinu koju nikad nije čuo; Mendelssohn to zove razmetanjem koje samo jedan „guslar“ može napraviti. Bull je ipak kupi—i s njom osvoji neke od svojih najvećih trijumfa.