Lablache i Tom Thumb

Lablache je možda bio najveći bas kojeg je pozornica ikad imala: visok, snažan, s glavom za koju su govorili da je „najfinija koja je ikad krasila ljudsko tijelo“. Glas mu je bio golem, a opet savršeno pod kontrolom. I volio je šale.

Jednom je u Parizu boravio u isto vrijeme kada i Tom Thumb, slavni mali „general“. Jedan je čovjek iz provincije došao u grad baš da ga vidi i pitao nekog šaljivdžiju za put do mjesta gdje Tom odsjedа.

Šaljivac ga nije poslao Tomu, nego na Lablacheovu adresu.

Posjetitelj je pozvonio, a vrata je otvorio sam Lablache. Zapanjen, jedva je izustio: „Tisuću oprostite, gospodine—mora da je greška. Ja sam htio vidjeti Toma Thumba.“

Lablache je odmah shvatio poantu i ozbiljno rekao: „Gospodine, nije greška. Ja sam Tom Thumb!“

„Ali… kako… Mislio sam da je Tom Thumb jako malen!“

„Da, da“, odgovorio je Lablache. „Pred publikom sam malen, vrlo malen—samo ovoliko visok“, i držao ruku otprilike dvije stope od poda. Zatim se uspravio u punu visinu i pustio duboki glas: „Ali ovdje kod kuće pjevam i uživam u miru.“

Posjetitelj je otišao oduševljen, pun čuđenja—i potpuno zadovoljan.