Lisztove »melodije od sedam katova«

Wagnerovu glazbu dugo su ismijavali zbog zbijenih harmonija i golemih kombinacija tonova. No već se u posljednjim desetljećima poruga stišala i pojavilo se barem djelomično uvažavanje—što je dobar znak za glazbeno obrazovanje.

Neki slušatelji Wagnera nazivaju »bez melodije«. Problem je često suprotan: na pojedinim mjestima melodija je naprosto previše, jer se više njih kreće odjednom—previše polifonije za uho naviklo na jednu liniju. Franz Liszt je u šali govorio da Wagner piše »melodije od sedam katova«. Ako ti je glazbena naobrazba »jednokatna«, sedam katova zvuči kao zbrka.

Takvi harmonski sklopovi nisu laki ni pjevačima. Nakon talijanske opere, gdje je sve »mirno more« i orkestar je stalna pomoć, u Wagneru te dočeka sjeverno harmonsko vrijeme: grublje i nepredvidljivije. Katkad se čini da pjevač i orkestar idu svatko svojim putem, a orkestralni zvuk nije uvijek jasan vodič.

Ali iz te prividne zbrke Wagner izvlači višu harmoniju nego što su je perikama okićeni klasicisti ikad sanjali. Bas Whitney je jednom našalio da Wagner u početnom akordu obično koristi oko sedam tonova ljestvice, pa pjevaču preostaje samo pronaći onaj osmi i »zabljesnuti« na njemu. Pretjerivanje—ali osjećaj je prepoznatljiv.