Šubertova serenada

Kao i Betoven, Franc Šubert je sa sobom nosio mali notes da bi mogao da zapiše muzičke ideje čim mu dođu. Mnogo lepih tema bi nestalo da nije bilo te navike. Kada bi inspiracija presušila, notes je mogao da ‘probudi muzu’ iskricama iz boljih dana.

Gde god da je bio—u gradu ili na polju, u krčmi ili pivskom vrtu—kad bi mu sinula dobra ideja, izvadio bi notes i na brzinu je zabeležio za kasniju obradu. Ako nije imao notni papir, pisao bi na prvi komadić papira koji mu se našao pri ruci.

Tako je, kaže priča, nastala čuvena „Ständchen“ (a slično se pripoveda i za „Hark, the Lark“).

Jedne nedelje tokom leta 1826. Šubert je sa nekoliko prijatelja šetao selima u okolini Beča. Zastali su u pivskom vrtu, razgovarali i uživali u društvu. Šubert je uzeo knjigu poezije koju je neko ostavio, listao i odjednom stao na jednoj pesmi.

„U glavi mi je upravo sinula tako divna melodija; kad bih samo imao notni papir!“ uzviknuo je.

Jedan prijatelj je brzo nacrtao nekoliko crtovlja na poleđini jelovnika i pružio mu ga. I usred žamora nemačkog pivskog vrta Šubert je zapisao melodiju koja od tada raduje bezbrojne ljubitelje muzike.