Opsesija bisom

Jedan engleski pisac se obrušio na one koji svuda i uvek traže bis—i dodao da ta ‘vrsta’ nije ograničena samo na Britaniju.

Postoje, kaže, bar dva načina da pokažemo divljenje: prijatan i neprijatan. Nažalost, neprijatan ima mnogo više poklonika. U želji da pokažu poštovanje, tri od četiri osobe postanu nametljive, čak uvredljive.

Zato publika traži bis kao da je obavezan. Koncertnog pevača guraju da otpeva tri ili četiri pesme, iako je plaćen za dve—ne mareći kako se on oseća ni u kakvom mu je stanju glas.

U operi se primadona glasno nagrađuje usred najdirljivijih scena. Mora stalno da prekida dramu da bi primila bukete i aplauz, pa dobijemo apsurdan prizor: ‘luda’ junakinja se na trenutak pribrano nakloni zbog cveća, a zatim se odmah vraća u ludilo.

I instrumentalisti pate. Posle briljantnog finala odsviranog vrtoglavom brzinom i uz veliki nervni napor, publika još ima obraza da traži momentalno ponavljanje.

Malo ko to ume da preseče. Hans fon Bilov je umeo. Jednom, kada su zahtevi za bis postali neumoljivi, izašao je napred i oštro rekao: ‘Ako ne prestanete s ovim aplauzom, odsviraću svih četrdeset i osam Bahovih preludijuma i fuga, od početka do kraja.’ Publika je znala da bi to i uradio—pa su se nasmejali i odustali od bisa.