THE MUSIC BUT NOT THE FACE

Veliki kompozitori često su imali čeličnu memoriju za muziku — a sasvim ljudsku za sve ostalo. Rosini je bio poznat po tome da pamti lica, ali zaboravlja imena. Kad je sreo engleskog kompozitora sira Henrija Bišopa, odmah ga je prepoznao, počeo: „Oh, dragi gospodine…“ i zablokirao.

Umesto da blefira, našao je najmuzikalnije rešenje: počeo je da zviždi jedan Bišopov sopstveni hor („When the Wind Blows“) da pokaže da se seća čoveka, iako mu je ime isparilo. Ako ti neko zviždi tvoje delo pravo u lice, to je kompliment oko koga se ne raspravlja.