Postojana sjećanja

U ovoj se knjizi na drugom mjestu priča kako je Mozart, još kao dječak, čuo Allegrijev slavni Miserere i zadržao ga u glavi toliko dobro da ga je kasnije mogao zapisati. Ali nije bio jedini s takvim darom (ili teretom).

Primjer je engleski glazbenik Battishill, čije je pamćenje bilo toliko snažno da su mu i najdulja djela Handela, Corellija ili Arnea bila dovoljno prisutna da tijekom sviranja nije trebao notni tekst. Jednom je večerao kod dr. Arnolda i iz sjećanja odsvirao nekoliko odlomaka iz Arnoldova oratorija Izgubljeni sin—glazbe koju nije čuo trideset godina i koju je sam Arnold u potpunosti zaboravio.

Među engleskim orguljašima i skladateljima ime Wesley vrlo je cijenjeno. Braća Charles i Samuel Wesley bila su poznata po iznimno retentivnom pamćenju. Charles je mogao svirati Handelove zborove napamet. Samuel donosi još nevjerojatniju priču: u mladosti je skladao oratorij od više od tristo gusto ispisanih rukopisnih stranica. Djelo je kasnije izvedeno na jednom birminghamskom festivalu. Na povratku u London opljačkali su ga; putna torba sa skladbom nikada nije pronađena. Gotovo dvadeset i pet godina poslije, na nagovor prijatelja, ponovno ga je zapisao s velikom lakoćom—rekavši da „vidi partituru“ u umu jednako jasno kao da mu leži pred očima.

Slijepi često razviju snažno pamćenje zbog stalne potrebe. Ipak, slijepi engleski orguljaš Henry Smart posebno je zadivio: zamolio bi prijatelja da mu pročita note jednog Handelova zbora, a zatim bi u crkvi to izveo točno. Kako? „Nosim note u glavi“, rekao je, „i ne mislim na zvukove.“