Dvije vrste računa

Glazbenici ponekad imaju trenutke sreće—ali takvi su dobitci toliko rijetki da ih vrijedi spomenuti. Svi vole priču o Paganinijevu daru Berliozu. Neki se rode bogati, neki steknu bogatstvo, a tek rijetkima novac doslovno “padne s neba”.

Evo što se jednom dogodilo skladatelju Michaelu Williamu Balfeu u Parizu. Spremao se krenuti iz Pariza prema Italiji; kočija je već bila spremna i Balfe je sjeo, kad je dotrčao gospodin i uručio mu mali paket. Zamolio ga je da ga prihvati, ali da ga ne otvara dok ne bude već na putu.

Balfe je pristao… no čim je stranac otišao, znatiželja je prevladala. Otvorio je paket: ispali su pismo i novčanica od tisuću franaka. Pisac je tvrdio da ga je Balfeov talent oduševio i da, želeći pomoći mladom skladatelju, riskira slanje tog novca. Budući da je Balfe tada bio gotovo bez sredstava, činilo se kao čista sreća.

A onda se sreća presvukla. Pojavio se drugi stranac s drugim pismom—ovaj put s molbom da ga odmah pročita. Balfe ga je otvorio, gotovo očekujući novi pljusak novčanica. No ispao je račun—preko šest stotina franaka—i zahtjev da se odmah plati. Uz uzdah je predao novčanicu od tisuću franaka i spremio ostatak.

Potom je žurno krenuo na put, bojeći se novih “nota i računa”—samo ne više onih prve vrste. I pomislio je: da je samo obuzdao znatiželju još nekoliko minuta, mogao bi pošteno reći da račun ne može platiti, a kasnije bi otkrio da mu je u džepu punih tisuću franaka.