Usponi i padovi pjevačkog života

Italo Campanini nije krenuo iza baršunastih zastora. Krenuo je iz kovačnice.

Nakon Garibaldijeva rata vratio se u Parmu (imao je tek 14 kad je bio u vojsci) i dvije godine radio u očevoj kovačnici. Navečer je, nakon 12 sati rada, imao sate pjevanja—note nije znao.

U krčmi su glazbenici svirali Miserere iz Verdijeva Trubadura. Campanini je pjevao, a mali starac upita: “Tko je pjevao tenor?” Bio je to maestro Dall’Argini. Sutradan je Campanini pjevao po sluhu odlomke iz Trubadura i La sonnambule, a maestro mu ponudi besplatnu poduku.

Otac je tvrdio da je opera prosjački zanat. Campanini je ipak nastavio, dobivao sitne uloge, ali ga je trema u prvoj ulozi slomila. Kad su mu se rugali (“pjeva kao grbavac!”), uzvratio je: “Smijte se sad—poslije će biti moj red.” I ostao bez angažmana.

Zatim Rusija: pet godina po provincijama za četiri lire dnevno. Onda mala revolucija, zatvoreno kazalište, nestao menadžer, zaplijenjena prtljaga—a on na ulici bez novca. Prodao je kaput da bi jeo dva dana; spasio ga je koncert u njegovu korist.

Shvatio je: upoznaj snage i slabosti i kultiviraj glas bez prestanka. Otišao je u Milano, godinu dana učio “dan i noć” kod Francesca Lampertija i dobio prve tenorske uloge u La Scali. Debi kao Faust donio je povike: “Bravo, Campanini!” A on zaključi: “Postoji pedeset načina da gladuješ, ali na kraju samo jedan da večeraš.”