Napjev za 176 stihova

Plutarh piše da je Solon jednom potaknuo Atenjane na rat tako što im je otpjevao elegiju od sto stihova koju je sam napisao. To zvuči uvjerljivo: natjerati gomilu da posluša pjesmu od sto stihova može raspaliti strasti u bilo kojem vremenu.

Ali postoji još začudniji primjer. Autor ove knjige posjedovao je Covenanter’s Psalm Book iz 1595. U njemu je napjev za Psalam 119, a na tu jednu jedinu melodiju namješteno je svih sto sedamdeset i šest stihova psalma—stranicu za stranicom.

Narod koji bi izdržao takav glazbeni maraton, primjećuje autor suho, vjerojatno bi mogao i spaljivati susjede zbog vještičarenja. Suvremene verzije psalama jesu kraće, ali problem ostaje: mnogi inzistiraju na starinskom jeziku, dok se napjevi moderniziraju po uzoru na nove himne. Nesklad često zvuči neugodno.

Ako želimo sačuvati izvorne riječi, pošteno je tražiti i izvoran glazbeni način—ako se o takvom uopće može govoriti. Inače je bolje prilagoditi jezik i ritam glazbi svoga doba. Bez toga, spoj prije odvlači pažnju i iritira nego što uzdiže um u istinski pobožno raspoloženje.