Usponi i padovi pevačkog života

Italo Campanini nije krenuo iza baršunastih zavesa. Krenuo je iz kovačnice.

Posle Garibaldijevog rata vratio se u Parmu (imao je tek 14 kad je bio u vojsci) i dve godine radio u očevoj kovačnici. Uveče je, posle 12 sati rada, imao časove pevanja—note nije znao.

U krčmi su muzikaši svirali Miserere iz Verdijevog Trubadura. Campanini je pevao, a mali starac upita: “Ko je pevao tenor?” Bio je to maestro Dall’Argini. Sutradan je Campanini pevao po sluhu odlomke iz Trubadura i La sonnambule, a maestro mu ponudi besplatnu poduku.

Otac je tvrdio da je opera prosjački zanat. Campanini je ipak nastavio, dobijao sitne uloge, ali ga je trema u prvoj ulozi slomila. Kad su mu se rugali (“peva kao grbavac!”), odbrusio je: “Smejte se sad—posle će biti moj red.” I ostao bez angažmana.

Zatim Rusija: pet godina po provincijama za četiri lire dnevno. Onda mala revolucija, zatvoreno pozorište, nestao menadžer, zaplenjena prtljaga—a on na ulici bez novca. Prodao je kaput da bi jeo dva dana; spasao ga je koncert u njegovu korist.

Naučio je: upoznaj snage i slabosti i neguj glas bez prestanka. Otišao je u Milano, godinu dana učio “dan i noć” kod Francesca Lampertija i dobio prve tenorske uloge u La Skali. Debi kao Faust doneo je povike: “Bravo, Campanini!” A on zaključi: “Postoji pedeset načina da gladuješ, ali na kraju samo jedan da večeraš.”