Opsesija bisom

Jedan je engleski pisac napao one koji posvuda i uvijek traže bis—i dodao da ta ‘vrsta’ nije ograničena samo na Britaniju.

Postoje, kaže, barem dva načina da pokažemo divljenje: ugodan i neugodan. Nažalost, neugodan ima mnogo više poklonika. U želji da izraze poštovanje, tri od četiri osobe postanu nametljive, čak uvredljive.

Tako publika traži bis kao da je nužnost. Pjevača na koncertu tjeraju da otpjeva tri ili četiri pjesme, iako je plaćen za dvije—ne mareći kako se on osjeća ni u kakvom mu je stanju glas.

U operi se primadona glasno pozdravlja usred najdirljivijih scena. Mora stalno prekidati dramu da bi primila bukete i aplauz, pa dobijemo apsurdan prizor: ‘luda’ junakinja se na tren pribrano nakloni zbog cvijeća, a zatim se odmah vraća u ludilo.

I instrumentalisti pate. Nakon briljantnog finala odsviranog nevjerojatnom brzinom i uz veliki živčani napor, publika još ima obraza tražiti trenutačno ponavljanje.

Rijetki to znaju zaustaviti. Hans von Bülow je znao. Jednom, kad su zahtjevi za bisom postali neumoljivi, izašao je naprijed i oštro rekao: ‘Ako ne prestanete s ovim pljeskom, odsvirat ću svih četrdeset i osam Bachovih preludija i fuga, od početka do kraja.’ Publika je znala da bi to i učinio—pa su se nasmijali i odustali od bisa.