Koncertna dvorana iznad skladišta ugljena

Thomas Britton živio je u Londonu u Händelovo doba, a njegova priča natjera te da se zapitaš je li glazba nekad lakše povezivala društvene slojeve nego danas.

Britton je zarađivao kao prodavač ugljena—“small‑coal man”, kako bi rekli Englezi. No obožavao je glazbu. Iznad skladišta ugljena uredio je tavan koji je mogao primiti publiku, i ljudi su doista dolazili. Ujutro bi vukao vreće ugljena kupcima, a poslijepodne bi priređivao druženja na kojima su rame uz rame sjedili glazbenici, plemići i ugledne dame.

Popis gostiju mogao je biti zapanjujući. Spominju se sam Händel, dr. Pepusch, Charles Jennens (Händelov libretist), Sir Roger L’Estrange, te čitava povorka vojvotkinja, grofica i “Lady‑neke”. Zamisli: Händel za čembalom, Bannister (prvi veliki engleski violinist) s violinom, a možda čak i sopranistica Cuzzoni pjeva svježu Händelovu ariju—u prostoru koji je zapravo skladište ugljena.

Dolazili su i pisci, filozofi i pjesnici, kao da je Brittonov tavan mali salon. Britton je, ironično, umro zbog šale: jedan ventrilokvist na okupljanju je, kao “iz zraka”, viknuo da će Britton umrijeti za nekoliko sati ako odmah ne klekne i ne izgovori Očenaš. Britton je poslušao—ali ga je toliko obuzeo strah da je umro nekoliko dana kasnije.