Koncertna sala iznad skladišta uglja

Thomas Britton živeo je u Londonu u Hendelovo doba, a njegova priča tera te da se zapitaš da li je muzika nekad lakše povezivala društvene slojeve nego danas.

Britton je zarađivao kao prodavac uglja—“small‑coal man”, kako bi rekli Englezi. Ali je obožavao muziku. Iznad skladišta uglja uredio je tavan koji je mogao da primi publiku, i ljudi su zaista dolazili. Ujutru bi vukao džakove uglja kupcima, a popodne bi priređivao druženja na kojima su rame uz rame sedeli muzičari, plemići i ugledne dame.

Spisak gostiju mogao je biti zapanjujući. Pominju se sam Hendel, dr. Pepusch, Charles Jennens (Hendelov libretista), Sir Roger L’Estrange, i čitava povorka vojvotkinja, grofica i “Lady‑neke”. Zamisli: Hendel za čembalom, Bannister (prvi veliki engleski violinista) na violini, a možda čak i sopranistkinja Cuzzoni peva svežu Hendelovu ariju—u prostoru koji je, u osnovi, skladište uglja.

Dolazili su i pisci, filozofi i pesnici, kao da je Brittonov tavan mali salon. Britton je, ironično, umro zbog šale: jedan ventrilokvista je na okupljanju, kao “iz vazduha”, viknuo da će Britton umreti za nekoliko sati ako odmah ne klekne i ne izgovori Očenaš. Britton je poslušao—ali ga je strah toliko slomio da je umro nekoliko dana kasnije.