BACHAOVA OBNOVA

Kad je Mendelssohn bio mlad, jedan od njegovih najbližih prijatelja bio je Edward Devrient – ozbiljan glazbenik i izvrstan pjevač. Njih dvojica obožavali su kopati po glazbi „starog Bacha“, zadivljeni umijećem i znanjem koje je u njoj skriveno.

Jednoga dana odlučili su se uhvatiti u koštac s Bachovom „Mukom“ – djelom koje se javno nije izvodilo gotovo sto godina, a koje su i sposobni glazbenici uglavnom znali samo po imenu.

Ostali su zatečeni ljepotom. Devrient je odmah inzistirao da djelo mora na pozornicu. Mendelssohn se najprije nasmijao – bio je uvjeren da će ga publika odbiti i da će sve propasti. No što su više razgovarali, to se više i Mendelssohn zapalio.

Tako su ta dvojica mladića – Mendelssohn je imao tek osamnaest – otišla Zelteru, Mendelssohnovu učitelju i jednom od najutjecajnijih berlinskih glazbenih autoriteta. Nakon mnogo rasprave uvjerili su ga da plan može uspjeti. Uz Zelterovu potporu bacili su se na težak, neglamurozan posao: angažirali soliste, okupili dvostruki zbor i dvostruki orkestar koji partitura traži, te organizirali sve što prati veliku izvedbu.

Devrient je pjevao ulogu Krista, a Mendelssohn je dirigirao.

Rezultat (1829.) bio je trijumf. Publika je tražila ponavljanje, a Berlin – ubrzo i širi glazbeni svijet – počeo je shvaćati da su Bachova remek-djela rudnik bez dna. Velik dio suvremenog poznavanja i divljenja tom sakralnom remek-djelu duguje se ta dvojici mladih zagovornika, osobito Mendelssohnu.

Mendelssohn tu nije stao. Njegovim zalaganjem 1842. je podignut Bachov spomenik ispred Thomas Schule gdje je Bach poučavao, postavljen tako da gleda prema prozorima Bachove radne sobe – trajni hommage jednom od izvora moderne glazbe.